Strah čekanja

Tekst predstave Bez drugog djelo je autorice Vedrane Vrhovnik nastalo prema motivima drame Milana Begovića Bez trećega i romana Giga Barićeva. Taj „izvedbeni projekt“ premijerno je prikazan u režiji Anje Maksić Japundžić kao predstava Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba u suradnji s Eurokazom 3. prosinca na Novoj akademijskoj sceni F22 uz sudjelovanje studenata glume i alumna Marije Šegvić, Sare Stanić, Karla Mrkše, Vini Jurčić, Roberta Španić i gosta Stanislava Kovačića. Ambicioznost se zamisli može odčitati i u najavi: „Ovaj projekt nastao je kao rezultat interdisciplinarnog umjetničkog istraživanja Odsjeka kazališne režije i radiofonije ADU u suradnji s Arhitektonskim fakultetom i Studijem dizajna“, ali i u izboru mladih i iskusnih suradnika, profesora i studenata: scenografiju potpisuju Ana Martina Bakić i Ivana Knez, kostime Irena Sušac, autor je glazbe Stanislav Kovačić, svjetla Petar Strmečki, a projekcija Ivan Marušić Klif. 

Izvođači pokazuju strah od nastupa i griješe u tekstu  / Snimila Lili Zaneta

Ovaj „pokušaj reinterpretacije kanonskog hrvatskog dramskog teksta Bez trećeg usmjeravanjem dramaturške, redateljske i izvođačke pozornosti na narativne pukotine i motivske sklopove Begovićeva romana Giga Barićeva“ zaslužuje pohvale zbog edukativno-umjetničkoga upućivanja mladih izvođača na kvalitetan tekst u razdoblju krize čitanja i usmjeravanja pozornosti na estradne evente, ali i gubi na inovativnosti ako se zna da je prije dvadeset godina, 1995, hrvatska spisateljica i dramaturginja Lada Kaštelan, danas profesorica dramaturgije na toj akademiji, napisala tekst Giga i njezini prema motivima Begovićeva romana, koji je praizveden sezonu poslije na pozornici HNK u Zagrebu u režiji Neve Rošić s Almom Prica u glavnoj ulozi. 

Nedavno praizveden projekt Bez drugog počiva na teorijskim temeljima, na sve popularnijem, možda i prenaglašenu, istraživanju tzv. identiteta u svim segmentima društva i umjetnosti i na suptilnom pisanju o pukotinama Begovićeva romana i elipsama u krhotinama neizrečenosti te fokusiranju esejističke pozornosti na subjekt koji se gradi na navodno ispražnjenu mjestu koje otvara mogućnost konstrukcije navodno nedovršena karakternoga konstrukta Gige Barićeve koji će se identitetski i kao „lik“ u ovoj predstavi graditi u odnosu na druge likove prema njoj, posebno sedmorice prosaca, „kao i utjelovljenjem ostalih ženskih likova romana kroz aktantsku vrtešku čija je pozicija subjekta (a time i objekta) potpuno protočna“.

Premda se teorijski može govoriti o pokušaju prevladavanja dramatizacije i konvencionalnoga čitanja koje bi „trebalo biti rezervirano za Gigu“ i stavljanja žarišta na ispražnjenost subjekta te analitičku konstrukciju, gledateljima kojima su poznati tekstovi izvrsnoga hrvatskoga književnika Milana Begovića, a voli ih posebno i mlada studentska čitateljska publika, sjećanje na slojevit roman i iznimnu dramu usmjeruje promišljanje na znatno slojevitiju Begovićevu romanesknu i dramsku strukturu i „konstrukciju lika“ te ih u predstavi privlače upravo „realistični detalji“ i naznake ozračja fokusirani oko Gige Barićeve i njezina beskonačnoga čekanja u gornjogradskom salonu vijesti o sudbini muža Marka nakon Prvoga svjetskog rata i njegova dolaska iz zarobljeništva nakon osmogodišnjega izbivanja. Igrokazi koje autori nastoje inscenirati na sceni F22 u Frankopanskoj 22 mogući su poticaji za publiku koju može privući fatalnost i mentalni sklop alternativnoga života te intrige priča o identitetima, ali samo ako je riječ o dobroj izvedbi. Takva se kvaliteta najviše vidi kad je riječ o snažnom videoumjetniku Ivanu Marušiću Klifu. 

Uprizorujući tuđe scenarije Gige Barićeve u nebajkovitim produkcijskim uvjetima, stvaraoci se projekta snalaze pomicanjima paravana ovisno o pomicanju svijesti i novoga fokusa te dobrim korištenjem scenski ne odveć poticajna prostora, posebno u redateljski dobro iskorištenim uskim prolazima-sobama, iza vrata manjih prostorija te drukčijim postavljanjem gledališta.

Vjerojatno zbog nedostatka vremena ili prostora za pokuse projekta, odnosno probe predstave, izvođači i izvođačice unatoč solidnu snalaženju u stalno novim promjenama prostora i uvišestručenju uloga pokazuju određenu nesigurnost, čak i strah od izvedbe, a nerijetko i nesnalaženje i griješenje u tekstu. Pretpostavljam da će u sljedećim izvedbama nesigurnost ipak biti zamijenjena sigurnom izvedbom u predstavi o multipliciranju osamljenosti žene i stalnom čekanju ljubavi. Napokon, treba pružiti mogućnost rada mladim glumicama i glumcima koji se svakodnevno susreću s vlastitom okrutnom stvarnošću i nemogućnošću pronalaženja stalnoga posla te s golemim angažmanom u kojemu moraju ići od jedne do druge predstave u malenu vremenskom razmaku pa se ne mogu posvetiti dubljem ulaženju u slojeve sve brojnijih uloga iako imaju glumački potencijal.